Davne 1990-te na današnji dan, meleci su imali važan događaj. Sam melek  Džibril bio je zadužen da svaki detalj bude na svom mestu. Sa svojih 600 krila, sačinjenih od čiste svetlosti, sleteo je na zemlju i nežno obavio majušno telo tek rođenog dečaka. Mekim dodirom u njegovu dušu uneo je toplinu koja će kasnije grejati tuđa srca. Na nebu su sjale najlepše zvzede. Smešeći se, skupljale su svetlucavi prah i poslale tom malenom biću na dar. Prah se stidljivo sakrio u dečakove čarobno zelene oči. Čitav kosmos bio je u žurbi, da pokloni dečaku najvrednije darove. Jedan topli sunčev osmeh na njegovim usnama...osmeh koji će da leči suze u očima. Gram želje posađen je u miris njegove nežne kose. Maleno srce ispunili su ljubavlju, nadom i snagom, da izdrži na putu ovog surovog života. Svakom njegovom ćelijom bitiše dobrota, usađena u njegov vedri duh. Džibril mu je poklonio kap svoje lepote da ljudi već na spoljašnjosti vide veličinu njegovog srca i poklonio mu je kap snage, da ga prati na putu punom trnja do njegove istinske sreće. Dečačić je stasao u jednog divnog mladića...a negde na ovom golemom svetu postoji za njega skrojena jednako vredna duša kao on, koja čeka da im se topline stope u plamen neopisive sreće i ljubavi.
Davne 1990-te na današnji dan, na svet je došao maleni melek, a ja mu od srca želim da što pre pronađe put ka onoj njegovoj sreći koja ispunjava biće i zapisuje u istinskom osmehu skrivenom u njegovim zelenim očima.